We Love God!

God: "I looked for someone to take a stand for me, and stand in the gap" (Ezekiel 22:30)

The idea of being on fire for Christ will strike some people as dangerous emotionalism. 'Surely,' they will say, 'We are not meant to go to extremes? You are not asking us to become hot-gospel fanatics?' Well, wait a minute. It depends what you mean. If by 'fanaticism' you really mean 'wholeheartedness,' then Christianity is a fanatical religion and every Christian should be a fanatic. But fanaticism is not wholeheartedness, nor is wholeheartedness fanaticism. Fanaticism is an unreasoning and unintelligent wholeheartedness. It is the running away of the heart with the head. At the end of a statement prepared for a conference on science, philosophy and religion at Princeton University in 1940 came these words: 'Commitment without reflection is fanaticism in action; but reflection without commitment is the paralysis of all action.' What Jesus Christ desires and deserves is the reflection which leads to commitment and the commitment which is born of reflection. This is the meaning of wholeheartedness, of being aflame for God.
John Stott

God could reject our worship for a number of reasons. He specifically condemns acts of worship associated with idolatry, unbelief, disobedience, and evil motives (Jeremiah 13:10; Exodus 30:9; 32:22-27; Jeremiah 7:21-26). Rehearsing this list makes me aware that our offerings of worship will never please God on their own. Try as hard as we can, our hearts and worship will always be tainted in God’s sight. The ultimate factor of acceptable worship is faith in and union with Jesus Christ. Our spiritual sacrifices are “acceptable to God through Jesus Christ” (1 Peter 2:5). It is His sinless offering of worship that cleanses and perfects ours.
Bob Kauflin

FREE Online Croatian Bible. 1 Chronicles Chapter 19:1-19.

Main Index: Croatian Bible

 

1 Chronicles 19

[1]
[2]
[3]
[4]
[5]
[6]
[7]
[8]
[9]
[10]
[11]
[12]
[13]
[14]
[15]
[16]
[17]
[18]
[19]
[20]
[21]
[22]
[23]
[24]
[25]
[26]
[27]
[28]
[29]

19:1 Poslije toga umrije Nahaš, kralj Amonaca, i zakralji mu se sin na njegovo mjesto.

19:2 David reče u sebi: “Iskazat ću ljubav Nahaševu sinu Hanunu jer je i njegov otac iskazao milost meni.” David uputi poslanike da mu izraze sućut zbog smrti njegova oca. Kad su Davidove sluge došle u zemlju Amonaca k Hanunu da mu izraze sućut,

19:3 rekoše knezovi Amonaca Hanunu: “Zar misliš da je David poslao ljude da ti izraze sućut zato što bi htio iskazati čast tvome ocu? Nisu li zato došle njegove sluge k tebi da razvide, istraže i uhode zemlju?”

19:4 Tada Hanun pograbi Davidove sluge i obrija ih, podreza im haljine dopola, do zadnjice, i posla ih natrag!

19:5 Kad su to javili Davidu, posla on čovjeka pred njih, jer su bili vrlo osramoćeni, i poruči im: “Ostanite u Jerihonu dok vam ne naraste brada pa se onda vratite.”

19:6 Kad su Amonovi sinovi vidjeli da su se omrazili s Davidom, poslao je Hanun s Amonovim sinovima tisuću srebrnih talenata da za plaću najme bojnih kola i konjanika iz Aram Naharajima, iz Aram Maake i iz Soba.

19:7 Najmili su za plaću trideset i dvije tisuće bojnih kola, i kralja Maake s njegovim narodom te su oni došli i utaborili se pred Medebom. Amonovi su se sinovi skupili iz svojih gradova i došli u boj.

19:8 Kad je to čuo David, poslao je Joaba sa svom svojom junačkom vojskom.

19:9 Amonovi sinovi iziđoše i svrstaše se u bojni red pred gradskim vratima; a kraljevi koji su došli stajali su zasebno na polju.

19:10 Vidjevši postavljene bojne redove prema sebi, sprijeda i straga, Joab probra najvrsnije među Izraelcima i svrsta ih prema Aramejcima.

19:11 Ostalu vojsku predade bratu Abišaju da je svrsta prema Amoncima.

19:12 I reče mu: “Ako Aramejci budu jači od mene, onda ti meni priskoči u pomoć; ako li Amonci budu jači od tebe, ja ću tebi pohrliti u pomoć.

19:13 Budi hrabar i junački se držimo radi naroda i radi gradova svoga Boga; a Jahve neka učini što je dobro u njegovim očima.”

19:14 Tada se Joab i vojska koja je bila s njim počeše primicati da udare na Aramejce, ali oni pobjegoše pred njima.

19:15 Kad su Amonci vidjeli da su Aramejci pobjegli, umakoše i oni ispred njegova brata Abišaja i povukoše se u grad. Tada se Joab vrati u Jeruzalem.

19:16 A Aramejci, vidjevši gdje su ih potukli Izraelci, uputili su poslanike i doveli Aramejce što su s onu stranu Rijeke, na čelu sa Šofakom, vojvodom Hadadezerove vojske.

19:17 Pošto su to javili Davidu, on skupi sve Izraelce i, prešavši preko Jordana, primače se Aramejcima i svrsta se prema njima; kad se David svrstao prema Aramejcima u bojni red, oni zametnuše s njime boj.

19:18 Ali Aramejci udariše u bijeg ispred Izraelaca i David im pobi sedam tisuća konja od bojnih kola i četrdeset tisuća pješaka; pogubio je i vojvodu Šofaka.

19:19 Kad Hadadezerove sluge vidješe da ih je razbio Izrael, sklopiše mir s Davidom i počeše mu služiti. A Aramejci se više nisu usuđivali pomagati Amoncima.