Main Index: Croatian Bible

Jeremiah 2

[1]
[2]
[3]
[4]
[5]
[6]
[7]
[8]
[9]
[10]
[11]
[12]
[13]
[14]
[15]
[16]
[17]
[18]
[19]
[20]
[21]
[22]
[23]
[24]
[25]
[26]
[27]
[28]
[29]
[30]
[31]
[32]
[33]
[34]
[35]
[36]
[37]
[38]
[39]
[40]
[41]
[42]
[43]
[44]
[45]
[46]
[47]
[48]
[49]
[50]
[51]

2:1 I dođe mi riječ Jahvina:

2:2 “Idi i viči u uši Jeruzalemu: Ovako govori Jahve: Spominjem se mladosti tvoje privržene, ljubavi tvoje vjereničke: ti pođe za mnom u pustinju, po zemlji gdje se ne sije.

2:3 Izrael bijaše Jahvi svetinja, prvina plodova njegovih; tko god od njih jeđaše, bijaše kažnjen; zlo ga snađe” – riječ je Jahvina.

2:4 “Čujte riječ Jahvinu, dome Jakovljev, i svi rodovi doma Izraelova.

2:5 Ovako govori Jahve: ‘Kakvu nepravdu nađoše oci vaši na meni te se udaljiše od mene? Za ispraznošću pođoše, te sami isprazni postadoše.

2:6 Ne pitahu: Gdje je Jahve koji nas izvede iz zemlje egipatske te nas vođaše kroz pustinju, po zemlji pustoj, jedva prohodnoj, po zemlji suhoj i mračnoj, po zemlji kojom nitko ne prolazi, nit’ se tko nastanjuje?’

2:7 U zemlju vinograda i maslinika ja vas dovedoh, da se hranite plodom i dobrotom njezinom. Ali tek što uđoste, zemlju moju oskvrnuste i baštinu moju u gnusobu pretvoriste.

2:8 Svećenici ne govorahu: ‘Gdje je Jahve?’ Tumači Zakona mene ne upoznaše, pastiri otpadoše od mene, a proroci prorokovahu u ime Baalovo i iđahu za onima što im pomoći ne mogoše.

2:9 Zato ću još parnicu voditi s vama – riječ je Jahvina – i parbit ću se sa sinovima sinova vaših.

2:10 Pođite, dakle, na otoke kitimske, da vidite, ili u Kedar pošljite izvidnice te dobro promislite i provjerite je li se igda što slično zbilo.

2:11 Je li koji narod mijenjao bogove – oni čak i nisu bogovi! A narod moj Slavu svoju zamijeni za one što ne pomažu!

2:12 Zapanjite se nad tim, nebesa, zgranite se i zaprepastite,” riječ je Jahvina.

2:13 “Jer dva zla narod moj učini: ostavi mene, Izvor vode žive, te iskopa sebi kladence, kladence ispucane što vode držati ne mogu.

2:14 Je li Izrael rob il’ sluga u kući rođen? Zašto plijenom posta?

2:15 Lavovi su na nj rikali, podizali glas svoj. U pustoš pretvoriše zemlju njegovu, gradove popališe, nema im žitelja.

2:16 Čak i oni iz Memfisa i Tafnisa brijahu ti tjeme.

2:17 Nisi li to sam sebi učinio otpavši od Jahve, Boga svojega?

2:18 A sad, zašto krećeš u Egipat da piješ vode iz Nila? Zašto krećeš u Asiriju da piješ vode iz Rijeke?

2:19 Opačina te tvoja kažnjava, otpadništvo te tvoje osuđuje. Shvati i vidi kako je teško i gorko što ostavi Jahvu, Boga svojega, što više nema straha mog u tebi” – riječ je Gospoda Jahve nad Vojskama.

2:20 “Da, odavna ti slomi jaram svoj, raskide veze što te vezahu i reče: ‘Neću da robujem.’ Pa ipak, na svakom povišem humu, pod svakim drvetom zelenim lijegao si k’o bludnica.

2:21 A ja te zasadih kao lozu izabranu, k’o sadnicu plemenitu. Kako li mi se samo prometnu u jalov izrod, u lozu divlju!

2:22 Da se i lužinom opereš, napravljenom od mnogo pepela, ostat će mrlja bezakonja tvoga preda mnom” – riječ je Jahve Gospoda.

2:23 “Kako samo možeš reći: ‘Nisam se uprljala, za baalima nisam trčala.’ Pogledaj tragove svoje u Dolini, upoznaj što si učinila. Deva brza što krstari stazama svojim,

2:24 magarica divlja navikla na pustinju, u pohoti svojoj požudno dašće, tko da je ukroti u vrijeme gonjenja? Tko god je traži, neće se umoriti, naći će je u mjesecu njezinu.

2:25 Čuvaj se da ti noga ne obosi, grlo se ne osuši. A ti kažeš: ‘Ne, uzalud je! Jer volim strance, i za njima ću ići.’

2:26 Kao što se lupež zastidi kad ga uhvate, tako će se zastidjeti sinovi – dom Izraelov, oni, kraljevi, knezovi, svećenici i proroci njihovi

2:27 koji govore drvetu: ‘Ti si otac moj!’ a kamenu: ‘Ti si me rodio!’ jer mi leđa okreću, a ne lice, ali u nevolji svojoj zapomažu: ‘Ustani, spasi nas!’

2:28 Gdje su bogovi što ih ti sam načini? Nek’ ustanu ako te mogu spasiti u nevolji tvojoj! Jer imaš, o Judejo, bogova koliko i gradova! Koliko Jeruzalem ima ulica, toliko Baal ima žrtvenika.

2:29 Zašto hoćete da se sa mnom parbite? Svi se od mene odmetnuste” – riječ je Jahvina.

2:30 “Zaludu sam udarao sinove vaše: vi iz toga ne uzeste pouke: mačevi vaši rastrgaše vaše proroke kao lav zatornik.

2:31 Kakva li ste roda? Čujte riječ Jahvinu: Zar bijah pustinja Izraelu, il’ zemlja mračna? Zašto moj narod govori: ‘Slobodu hoćemo, nećemo više k tebi!’

2:32 Zaboravlja li djevica svoj nakit il’ nevjesta pojas svoj? A narod moj mene zaboravi, bezbroj je tomu već dana.

2:33 O, kako li dobro znaš svoj put kad tragaš za ljubavlju! Zato si i na zlo putove svoje navikla.

2:34 Čak su i ruke tvoje omašćene krvlju siromaha nevinih: nisi ih zatekla kako provaljuju vrata tvoja. Da, za sve njih ti ćeš odgovarati.

2:35 A govoriš: ‘Nevina sam, gnjev se njegov odvratio od mene.’ Evo me da ti sudim jer govoriš: ‘Nisam zgriješila.’

2:36 Kako si jadna u zabludjelosti svojoj! I Egipćani će te posramiti kao što te posramiše Asirci.

2:37 I odavde ćeš morati otići s rukama nad glavom svojom, jer Jahve odbaci one u koje se uzdaš; ti nećeš biti sretna s njima.”