We Love God!

God: "I looked for someone to take a stand for me, and stand in the gap" (Ezekiel 22:30)

Jesus: Never-ending fulfillment

FREE Online Croatian Bible. Isaiah Chapter 17:1-14.

Main Index: Croatian Bible

 

Isaiah 17

[1]
[2]
[3]
[4]
[5]
[6]
[7]
[8]
[9]
[10]
[11]
[12]
[13]
[14]
[15]
[16]
[17]
[18]
[19]
[20]
[21]
[22]
[23]
[24]
[25]
[26]
[27]
[28]
[29]
[30]
[31]
[32]
[33]
[34]
[35]
[36]
[37]
[38]
[39]
[40]
[41]
[42]
[43]
[44]
[45]
[46]
[47]
[48]
[49]
[50]
[51]
[52]
[53]
[54]
[55]
[56]
[57]
[58]
[59]
[60]
[61]
[62]
[63]
[64]
[65]
[66]

17:1 Proroštvo o Damasku. Gle, prestat će Damask biti gradom i postat će hrpom ruševina;

17:2 njegovi gradići, dovijek napušteni, bit će pašnjak stadima; ležat će u njima i nitko ih neće tjerati.

17:3 Izgubit će Efrajim utvrde, a Damask kraljevstvo; ostatku Arama zbit će se što i slavi sinova Izraelovih – riječ je Jahve nad Vojskama.

17:4 U onaj dan smanjit će se slava Jakovljeva, spast će salo tijela njegova.

17:5 Bit će k’o kad žetelac žito hvata, a ruka mu žanje klasje, kao kad se pabirče klasovi u refajimskoj dolini –

17:6 ostat će samo pabirci; ili kao kad se otresa maslina: dvije-tri uljike sasvim na vrhu, četiri ili pet na granama drveta – riječ je Jahve, Boga Izraelova.

17:7 U onaj dan čovjek će pogledati na svog Stvoritelja i upraviti oči k Svecu Izraelovu.

17:8 Neće više gledati žrtvenika, djela svojih ruku, neće više gledati onoga što njegovi prsti stvoriše: ašere i sunčane stupove.

17:9 U onaj će dan gradovi tvoji biti napušteni, kao što bjehu napušteni hivijski i amorejski kad ih ostaviše pred Izraelcima, i opustjet će,

17:10 jer si zaboravio Boga svog spasenja i nisi se spomenuo Stijene svoje snage. Stog’ i sadiš ljupke biljke i strane presađuješ mladice;

17:11 u dan kad ih posadiš, one izrastu, a ujutro procvatu tvoje sadnice, al’ propada žetva u dan nevolje, u dan boli neizlječive.

17:12 Jao, buka naroda mnogobrojnih; buče kao što buči more; šum naroda koji šume k’o što šumore silne vode.

17:13 Šume narodi kao što silne vode šumore, al’ kad On im zaprijeti, bježe daleko, po gorama razvijani kao pljeva na vjetru, k’o prašina u vihoru.

17:14 Navečer eto straha; prije svanuća više ga nema: to je sudba onih koji nas plijene i kob onih što nas pljačkaju.