Main Index: Croatian Bible

Job 30

[1]
[2]
[3]
[4]
[5]
[6]
[7]
[8]
[9]
[10]
[11]
[12]
[13]
[14]
[15]
[16]
[17]
[18]
[19]
[20]
[21]
[22]
[23]
[24]
[25]
[26]
[27]
[28]
[29]
[30]
[31]
[32]
[33]
[34]
[35]
[36]
[37]
[38]
[39]
[40]
[41]
[42]

30:1 “A sada, gle, podruguju se mnome ljudi po ljetima mlađi od mene kojih oce ne bih bio metnuo ni s ovčarskim psima stada svojega.

30:2 Ta što će mi jakost ruku njihovih kad im muževna ponestane snaga ispijena glađu i oskudicom.

30:3 Glodali su u pustinji korijenje i čestar opustjelih ruševina.

30:4 Lobodu su i s grmlja lišće brali, kao kruh jeli korijenje žukino.

30:5 Od društva ljudskog oni su prognani, za njima viču k’o za lopovima.

30:6 Živjeli su po strašnim jarugama, po spiljama i u raspuklinama.

30:7 Urlik im se iz šikarja dizao; po trnjacima ležahu stisnuti.

30:8 Sinovi bezvrijednih, soj bezimenih, bičevima su iz zemlje prognani.

30:9 Rugalicom sam postao takvima i njima sada služim kao priča!

30:10 Gnušaju me se i bježe od mene, ne ustežu se pljunut’ mi u lice.

30:11 I jer On luk mi slomi i satrije me, iz usta svojih izbaciše uzdu.

30:12 S desne moje strane rulja ustaje, noge moje u bijeg oni tjeraju, put propasti prema meni nasiplju.

30:13 Stazu mi ruše da bi me satrli, napadaju i ne brani im nitko,

30:14 prolomom oni širokim naviru i kotrljaju se poput oluje.

30:15 Strahote sve se okreću na mene, mojeg ugleda kao vjetra nesta, poput oblaka iščeznu spasenje.

30:16 Duša se moja rasipa u meni, dani nevolje na me se srušili.

30:17 Noću probada bolest kosti moje, ne počivaju boli što me glođu.

30:18 Muka mi je i halju nagrdila i stegla me k’o ovratnik odjeće.

30:19 U blato me je oborila dolje, gle, postao sam k’o prah i pepeo.

30:20 K Tebi vičem, al’ Ti ne odgovaraš; pred Tobom stojim, al’ Ti i ne mariš.

30:21 Prema meni postao si okrutan; rukom preteškom na me se obaraš.

30:22 U vihor me dižeš, nosiš me njime, u vrtlogu me olujnom kovitlaš.

30:23 Da, znadem da si me smrti predao, saborištu zajedničkom svih živih.

30:24 Al’ ne pruža li ruku utopljenik, ne viče li kad padne u nevolju?

30:25 Ne zaplakah li nad nevoljnicima, ne sažalje mi duša siromaha?

30:26 Sreći se nadah, a dođe nesreća; svjetlost čekah, a gle, zavi me tama.

30:27 Utroba vri u meni bez prestanka, svaki dan nove patnje mi donosi.

30:28 Smrknut idem, al’ nitko me ne tješi; ustajem u zboru – da bih kriknuo.

30:29 Sa šakalima sam se zbratimio i nojevima postao sam drugom.

30:30 Na meni sva je koža pocrnjela, i kosti mi je sažgala ognjica.

30:31 Tužaljka mi je ugodila harfu, svirala mi glas narikača ima.