We Love God!

God: "I looked for someone to take a stand for me, and stand in the gap" (Ezekiel 22:30)

Eternity will be too short fully to recount His praise. Let us not shorten our joy by neglecting to begin on earth.
Henry Law

The word 'fellowship' in the New Testament (as in Acts 2:42) is a translation of the Greek word 'koinonia.' At its root 'koinonia' describes two or more people in close association and often speaks of these people as sharing in something, such as a marriage or business. Christian 'koinonia' exists between everyone who knows God through Jesus Christ (see 1 John 1:3). Everyone united with Christ by faith is also united with everyone else united with Christ. The same Holy Spirit indwells all believers and gives each a common share in the body of Christ, the church. As the apostle Paul put it, 'For by one Spirit we were all baptized into one body...and all have been made to drink into one Spirit' (1 Corinthians 12:13).
Donald S. Whitney

FREE Online Croatian Bible. Job Chapter 14:1-22.

Main Index: Croatian Bible

 

Job 14

[1]
[2]
[3]
[4]
[5]
[6]
[7]
[8]
[9]
[10]
[11]
[12]
[13]
[14]
[15]
[16]
[17]
[18]
[19]
[20]
[21]
[22]
[23]
[24]
[25]
[26]
[27]
[28]
[29]
[30]
[31]
[32]
[33]
[34]
[35]
[36]
[37]
[38]
[39]
[40]
[41]
[42]

14:1 Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja.

14:2 K’o cvijet je nikao i vene već, poput sjene bježi ne zastajuć’.

14:3 Na takva, zar, ti oči otvaraš i preda se na sud ga izvodiš?

14:4 Tko će čisto izvuć’ iz nečista? Nitko!

14:5 Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavljaš neprijelaznu,

14:6 skini s njega pogled da počinut’ može, poput najamnika da svoj dan uživa.

14:7 TÓa ni drvu nije nada sva propala, posječeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju.

14:8 Ako mu korijen i ostari u zemlji, ako mu se panj i sasuši u prahu,

14:9 oćutjevši vodu, ono će propupat’ i pustiti grane kao stablo novo.

14:10 Al’ kad čovjek umre, ostaje pokošen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada?

14:11 Može sva voda iz mora ispariti i presahnut’ rijeke, isušit posvema’,

14:12 al’ čovjek kad legne, ne ustaje više, dok nebesa bude, neće se podići, od sna se svojega probuditi neće.

14:13 O, kad bi me htio skriti u Šeolu, zakloniti me dok srdžba ti ne mine, dÓati mi rok kad ćeš me se spomenuti,

14:14 – jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut’ može? – čekao bih te sve dane vojske svoje dok ne bi došao da mi smjenu dadeš.

14:15 Zvao bi me, a ja bih se odazvao: zaželio si se djela svojih ruku.

14:16 A sad nad svakim mojim vrebaš korakom, nijednog mi grijeha nećeš oprostiti,

14:17 u vreći si prijestup moj zapečatio i krivicu moju svu si zapisao.

14:18 Vaj! K’o što se jednom uruši planina, k’o što se hridina s mjesta svog odvali,

14:19 k’o što voda kamen s vremenom istroši, a pljusak bujicom zemlju svu sapere, tako uništavaš nadu u čovjeku.

14:20 Oborio si ga – on ode za svagda, nagrđena lica, otjeran, odbačen.

14:21 Djecu mu poštuju – o tom ništa ne zna; ako su prezrena – o tom ne razmišlja.

14:22 On jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tuži zbog svojeg života.”